Cosmos (1980) E5: Blues for a Red Planet

Potraga za životom izvan Zemlje počela je od prve i Zemlji najsličnije planete u Sunčevom sistemu, Marsa. Prvo kroz naučnu fantastiku i roman H.G Wellsa, "Rat svjetova"; istraživanja i predviđanja Percival Lowella; građenje prve rakete na tečno gorivo od strane Roberta Goddarda, i na kraju, otkriće svojevrsnih Marsovskih kanala italijanskog naučnika Giovannija Schiaparellija.

Carl Sagan nas najprije upoznaje sa radovima spomenutih ljudi, naglašavajući da su kanali koje je otkrio Giovanni Schiaparelli ništa drugo nego optička iluzija i teleskopska greška. Schiaparelli je vjerovao da su kanale izgradili inteligentni Marsovci da bi osigurali stabilan i koristan dotok vode. Nakon što smo otkrili da je to netačno, Sagan nas vodi u samo otkrivanje definicije života, jer jeste istina da su, za vrijeme snimanja ove serije, na Mars otišle prve letjelice u potrazi za životom, no potrebno je napomenuti da je definisanje pojma "život" vrlo arbitrarno i konvencionalno. Ono što je život na našoj planeti, može na Marsu biti nešto sasvim drugo.

Sagan je bio čovjek jednako okrenut nauci koliko i čovjeku. Bio je radoznao i davao je sve od sebe da pojednostavi i učini lako shvatljivim sve ono što je nauka otkrila, ali se u istoj snazi trudio ostavljati socijalni komentar, objašnjavajući kakve sve koristi ljudska bića imaju od otkrivanja stvari u Kosmosu. 80-te godine prošlog stoljeća bile su obilježene Hladnim ratom i strahom od nuklearnog, te su svi njegovi socijalni komentari bili usmjereni na stvaranju jedne nove perspektive i posmatranja Čovjeka.

Ni u ovoj epizodi nije propustio pokazati nove perspektive na nas same, proširujući našu sliku i svijest o postojanju ne samo na planeti, nego i napominjući veličinu i dubinu uloge koju imamo u samom Kosmosu. Vjerovalo se da je Mars nekada imao povoljniju atmosferu i uslove za neku vrstu života, i poredio je Marsovu sadašnjost sa budućnosti Zemlje. Istražujući svemir i učeći sve što se može naučiti iz priča koje pričaju drugi svemirski objekti, možemo učiti o Zemlji, o ljudima na njoj i o mogućim sudbinama koje nas čekaju.

Razlika je samo u jednom: mi, kao svjesna bića, možemo upravljati i uticati na našu budućnost. Mislim da je to esencijalna poruka kako ove epizode, tako i cijelog Cosmos serijala Carla Sagana.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt0759805/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Chernobyl (2019) 4/5: The Happiness of All Mankind

Izgleda da se iz epizode u epizodu neprestano pojavljuju novi i teži izazovi koje nose posljedice eksplozije. Vrijeme prolazi. Sedmice i mjeseci, a opasnost je još uvijek jednako velika i nije otklonjena. Glavni zadatak je prekriti ono što je ostalo od reaktora kako bi se spriječila daljnje širenje radijacije, a taj zadatak je ekstremno težak i zahtjevan. Zahtijevat će, kao i svi ostali, velike žrtve.

S druge strane, gledamo dešavanja u drugačijem, ali jednako mentalno zahtjevnom segmentu borbe protiv posljedica nuklearne katastrofe. Profesor Legasov je u prethodnoj epizodi pomenuo kako se sve što je kontaminirano mora uništiti. Zemlju treba preroviti, drveće treba srušiti, i sve životinje treba pobiti. Vojnici koji imaju taj zadatak, suočit će se sa poslom koji je mučno ali nužno izvesti.

Još jedna od priča je i praćenje trudnoće supruge jednog od vatrogasaca, čije smo užasno stanje i užasnu smrt vidjeli u prethodnoj epizodi. Režiser nam s vremena na vrijeme pokazuje njen život, i sprva sam mislio kako segmenti njene priče imaju samo emotivnu važnost. No ono što će se desiti sa njenom bebom bit će direktno povezano i iskorišteno za dočaravanje ogromne žrtve koja predstoji našim junacima koji su glavni u ublažavanju posljedica Černobilske katastrofe.

U ovoj epizodi konačno saznajemo razlog zašto je došlo do eksplozije reaktora. To saznanje će direktno okriviti čitavu Sovjetsku republiku, a takvo nešto Partija neće dozvoliti. U Beču se održava atomska konferencija i profesor Legasov ima priliku da javno, pred cijelim svijetom kaže istinu šta se to dešavalo u Černobilu. To poteže veliku problematiku, jer takvo otkrivanje istine Sovjeti neće dozvoliti, i Legasov mora birati: da li je važniji njegov život ili istina za cijelo čovječanstvo.

Odgovor na to pitanje moram sačekati do sljedeće, posljednje epizode ove epske mini-serije.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt9166678/?ref_=ttep_ep4

Sljedeća epizoda

Chernobyl (2019) 3/5: Open Wide, O Earth

Ljudi su na internetu pisali kako se osjećaju ozračeno poslije gledanja Chernobyla. Moram priznati da sam slične osjećaje i dojmove imao. Još od prve epizode, jedva da je koji dijalog bio u kojem se ne pominje opasnost izlaganja radijaciji. U ovoj epizodi je taj osjećaj još jači jer konačno vidimo njene rezultate. Svi oni koji su na početku bili izloženi sada su u teškim mukama, ili umiru, ili umiru u teškim mukama.

U ovoj epizodi se po prvi put postavilo pitanje, koje mi ni na kraj pameti nije bilo prije, a to je zašto je uopšte došlo do eksplozije? Naučnici kažu da, po njihovim teorijama, eksplozija reaktora nije moguća. No, desila se i moguća je, te Ulana odlazi u bolnicu da ispita sve tehničare i rekreira događaje u noći eksplozije, prije no svi umru. Plan iz prethodne epizode, da se ispumpa voda i spriječi još veća eksplozija, je upalio, no, prema riječima Legasova, posao još nije ni izbliza završen. Izvor radijacije je stabilan, vatra je ugašena, no još uvijek postoje ogromni kvadratni kilometri drveća, zemlje, kamenja, koji su kontaminirani.

Da bi problem bio još veći, ispod reaktora postoje podzemne vode, koje služe za piće stanovništvu, i koje se izlijevaju u rijeku Dnjepar, koja ide u Crno More. Ta voda je također kontaminirana, te Legasov mora smisliti novi plan kako bi spriječio radijaciju da se proširuje. Jedan od najjačih segmenata koji ovu seriju čini ovako popularnom ali i fenomenalnom, jeste vrlo uspješno pojednostavljivanje svih opasnosti i svih naučnih činjenica koji prate ovu nuklearnu katastrofu.

Zbog toga što zapravo savršeno razumijemo sve efekte i sve posljedice radijacije, svima nama je i dramski efekat serije izuzetno veliki. Zato su ljudi na internetu pisali da se osjećaju ozračeno.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt9166672/?ref_=tt_mv_close

Sljedeća epizoda

Chernobyl (2019) 2/5: Please Remain Calm

Serija Chernobyl je već sada postala svjetski fenomen, izbivši na prvo mjesto IMDb-ove liste najbolje ocjenjenih serija. Nakon druge epizode, mogu reći da je to više nego opravdano.

Nakon odluke da se stanovništvo Pripyata ne evakuiše kako bi se izbjegla masovna panika, Partija pokušava da pronađe rješenje, ne praveći od nesreće neku veliku stvar. No, postoje naučnici koji sumnjaju i naslućuju da se ovdje radi o nečemu opasnijem i ozbiljnijem nego što stranka pokušava da prihvati. Prošlo je 3 dana od eksplozije a još ne postoji konačan izvještaj koji bi pokazao činjenično stanje.

Tenzija koju stvara ova serija je prosto nevjerovatna. Prikaz i upoznavanje sa likovima i sa njihovim stepenom i vrstom autoriteta (politički ili naučni) je urađen savršeno. To nam je pomoglo da bez ikakve skeptičnosti vjerujemo likovima i pustimo da nas njihovi dijalozi i njihova gluma uvedu u priču. Možda bi se neko upitao šta bi se to sad moglo dešavati u daljim epizodama, jer samu eksploziju smo vidjeli u prvoj. Takvo pitanje sam i samom sebi postavljao, no odgovor me je oduševio. Eksplozija je, vjerovali ili ne, najmanji problem. Suočavanje sa posljedicama iste je ono što će tek biti izazov.

Nakon što su naučnici uspjeli uvjeriti glavešine partije da se zbilja radi o događaju koji se nikada nije desio u historiji planete zemlje, i koji će područje Pripyata učiniti nenaseljivim u sljedećih 50.000 godina, pojavljuju se novi problemi. Profesor Legasov je pronašao nešto što liči na rješenje, jer je predložio da se na zapaljeni reaktor sipa bor i pijesak, no naučnica Ulana Khomyuk otkriva da se ispod reaktora, u spremištima, nalazi voda. Ako materijal, koji će eventualno istopiti beton i probiti se ispod, dođe u dodir s vodom, to će dovesti do termalne eksplozije koja će eventualno uništiti i preostale dvije jezgre u Chernobylu. Eksplozija će usmrtiti milione ljudi i učiniti cijelu Ukrajinu i Bjelorusiju nenaseljivom u sljedećih 50 000 godina.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt8482972/?ref_=tt_mv_close

Sljedeća epizoda

Idi i smotri (1985)

U nacističkoj okupaciji Bjelorusije, koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila dio Sovjetskog saveza, zapaljeno je više od 600 sela, zajedno sa njihovom gotovo cijelom populacijom. Nacisti su okupljali seljake u štale ili crkve, te ih žive palili. Bjeloruski režiser Elem Klimov je pročitao knjigu o tome, i odlučio je da napravi film, kako bi osigurao da se ti užasni događaji ne zaborave.

Ove strahote ćemo gledati kroz oči i doživljaje tinejdžera Florye, koji se pridružuje bjeloruskom otporu protiv njemačke vojske, i koji će redom da bude svjedok gotovo svega užasavajućeg što rat može da pruži. Floryu glumi Aleksei Kravchenko, koji je za vrijeme snimanja imao 16 godina i koji nije bio profesionalni glumac. Njegov performans je, uprkos tome, spektakularan, jer njegov lik i njegove emocije nose apsolutno cijelu težinu ovog filma.

A ta težina i zadatak koji je Aleksei imao pred sobom su neopisivi. Elem Klimov nije propuštao prilike da gledaocu što direktnije i što mučnije prikaže bol, gubitke, iskonski i duboki strah pred patnjama i groznom smrti. "Idi i smotri" se zbog toga čini kao poziv da, ne samo vidimo, nego i do srži osjetimo sve ono što je maleni, nevini i naivni Florya proživio. Ako ste već gledali ovaj film, znat ćete vrlo dobro o čemu govorim. Za one koji nisu a planiraju, potrebna je psihološka priprema.

Režiser je imao namjeru da se nacistički zločini i genocid u Bjelorusiji ne zaborave, i nakon gledanja "Idi i smotri", bit će teško i nemoguće da se ove scene zaborave.

https://www.imdb.com/title/tt0091251/?ref_=tt_mv_close

Schindler's List (1993)

Noć prije nego sam po prvi put pogledao Schindler's List, upalio sam Nemoguću Misiju, koja traje nekih sat i pol. Zaspao sam na pola. Sljedeće veče sam uključio Šindlera, koji traje duže od tri. Nijednom nisam zijevnuo.

Ovo je jedan od onih filmova koji izaziva paradoksalne dojmove. Koliko god je depresivan, mučan i težak, isto toliko je i romantičarski prikaz jedne nevjerovatne istinite priče. Zašto romantičarski? Pa, kako drugačije da opišem život čovjeka u Drugom svjetskom ratu koji je svo svoje bogatstvo odlučio uložiti da spasi Jevreje od sigurne smrti pod vlašću nacističke Njemačke? I sam Spielberg je pitao, nakon što je pročitao roman po kojem je film zasnovan, "Da li je ovo istinita priča?"

Da pokušam sad razložiti šta je to što je učinilo Šindlerovu listu jednim od, ako ne i najboljim, filmova o Holokaustu svih vremena. Oskar Šindler je doživio transformaciju, iz hladnog i profitu okrenutog biznismena u empatičnog čovjeka koji je zapošljavao Jevreje u svojoj fabrici kako bi ih spasio od smrti u logorima. Utjelovljenje surove i beskrupulozne nacističke politike vidimo u Amonu Gothu, njemačkom podporučniku koji nadgleda gradnju koncentracionog logora i koji Jevreje ubija iz zabave. Kulminacija dolazi kada Njemačka, pred porazom, odluči poslati sve Jevreje u Aušvic, i tada Oskar Šindler pravi listu, koju će poslati vlastima i na kojoj će se nalaziti svi njegovi radnici koji će umjesto u Aušvic, preći u njegovu novu fabriku. Ljudi koji su se nalazili na toj listi su izbjegli smrt.

Dakle, imamo Šindlera, ultimativnog heroja, Amona Gotha, utjelovljenje ultimativnog zla, i listu koja je priči dala konačni smjer i emocijama nabijen zaključak. Ova tri segmenta su lako shvatljiva, no Spielberg ih je pojačao teškim, brutalnim i depresivnim kontekstom, te realističnim i eksplicitnim scenama nasilja i smrti. Jedna od posljednjih scena daje jedan veliki misaoni sukob, u kojem Šindler, doživeći katarzu, ponavlja da nije spasio dovoljno, i da je mogao više. Jevreji ga tješe govoreći da je spasio više nego mnogo.

Schindler's List je bio veliki i emotivno teški projekat za svakoga ko je učestvovao na njemu. Vjerujem da je takav bio i za svakoga ko ga je gledao, i bit će za sve one koji se tek spremaju za njega.

https://www.imdb.com/title/tt0108052/?ref_=tt_mv_close

American Beauty (1999)

Svako kretanje je ples ako ste kreativni. Sve ima svoju ljepotu ako ste dovoljno maštoviti.

Ja nisam ni jedno ni drugo. American Beauty Sama Mendesa, kojeg sam želio pogledati jako dugo, otkrio mi je da ne umijem uživati u životu. To nije uradio pričajući priču o čovjeku srednjih godina koji je opsjednut prijateljicom njegove kćerke, ili o njegovoj supruzi koja je nezadovoljna i upušta se u aferu. Veliki dojmovi su izostali i kod gledanja priče o zaštitničkom i strogom ocu koji sinu pokušava ugraditi disciplinu. Nisam nešto pretjerano reagovao ni na tinejdžersku ljubav, umišljenost, strast ili požudu. Bili su to moćni narativni dijelovi, ali nešto drugo me je dotuklo.

Plastična vrećica koju nosi vjetar. Toliko obična stvar, toliko svakodnevna da je jednostavno ne primjećujemo. Scenarista Allan Ball je inspiraciju za film našao kada je na ulici vidio vrećicu koju nosi vjetar, te odlučio da napiše scenario. Da li možete povjerovati u to? U trenutku kada je jedan od likova opisivao tu scenu, vrećicu koja zapravo pleše, shvatio sam da nemam maštovitost. Nikada ne bih nešto takvo nazvao lijepim, niti bih u tome prepoznao bilo šta lijepo. Možda budem poslije ovog filma.

Način na koji je to opisano, učinilo je najjednostavniju stvar na svijetu tako estetskom. Zaista se naši stavovi nalaze u načinu na koji posmatramo svijet. Treba nalaziti i pronaći nešto lijepo u najsitnijim i najbanalnijim situacijama u našim životima, i mislim da je to suština ovog filma. Postoji naravno i veoma velika i duboka radnja, priče o ljudima koji su na svojoj površini uglađeni, vode život po društvenim pravilima, no ispod te fasade se kriju strahovi, želje, te svako na svoj način pokušava da nađe satisfakciju, i na kraju krajeva ljepotu.

https://www.imdb.com/title/tt0169547/?ref_=tt_mv_close

Karaula (2006)

Balkanski sindrom netrpeljivosti prema komšijama je jedna od najtežih boljki koja muči naše narode. To se ogleda u bilo kakvom obliku ili mediju komunikacije, pa tako ni film nije pošteđen. Kada Srbi, ili Hrvati, ili Bosanci, ili bilo koji oni Drugi, snime film, ovi Prvi se utrkuju po youtube, facebook ili uživo komentarima da ga ispljuju i nazovu ga huškačkim. Upravo takav mentalitet me sprečava da češće pišem, pominjem ili gledam filmove domaće produkcije (čitaj balkanske), jer huškači nisu samo u publici, nego ih u malom ali nezanemarljivom broju ima i među filmskim stvaraocima.

No, Karaula nije takav film. Rađen po romanu Ante Tomića "Ništa nas ne smije iznenaditi", režija Rajka Grlića, produkcija svih država iz bivše Jugoslavije, Karaula je makar na svojoj površini uspjela spriječiti huškače da kažu išta negativno i debilno. A nadalje, ako njihov plitki balkanski mozak može ići dalje od površnosti, Karaula je sjajna tragikomedija o jednom prošlom vremenu i ljudima u njemu.

Premisa je više nego intrigantna: poručnik Safet Pašić sazna da boluje od sifilisa, te pošto ne smije da se vrati kući i supruzi, izmišlja priču o ratu s Albanijom da bi imao vremena da se izliječi. Vojnici koji služe rok na karauli blizu albanske granice prelaze u borbeno i defanzivno stanje, ne sluteći da se zapravo radi o šaradi pokrenutoj da bi poručnik Pašić zaštitio svoj ugled i svoj klimavi brak. Ta farsa će kardinalno uticati na živote njega i njegovih vojnika, i sve će kulminirati neizbježnom tragedijom.

Priče o sebičnosti, oportunizmu, drugarstvu i ljubavi, ispreplele su se i ispričale duboku, ali jednostavnu kolektivnu sudbinu o sasvim običnim ljudima, stavljenim u nezahvalne situacije sa nezahvalnim životnim izborima. Moraju se pohvaliti i glumačke izvedbe sjajnih Emira Hadžihafizbegovića, Bogdana Diklića, Sergeja Trifunovića, Verice Nedeske i Tonija Gojanovića. Zbog svoje poruke, uzbudljive radnje, jedinstvenog tona i atmosfere, Karaula je već sada kultni film koji ne može dosaditi, bez obzira koliko puta ga pogledam.

https://www.imdb.com/title/tt0466561/?ref_=tt_mv_close

Cosmos (1980) E4: Heaven and Hell

Dobro i loše, povoljno i nepovoljno, raj i pakao... Sve su to ljudska mjerila, dogovor i konvencionalnost koju ljudi ravnaju prema stepenu utjecaja na njih same. U ovoj epizodi Carl Sagan nam objašnjava da je naša planeta raj, u poređenju sa ostalim mjestima u univerzumu. Detaljno istražujemo komete, meteore, asteroide, sve ono što bi moglo da nam ugrozi egzistenciju na Zemlji, i istražit ćemo planetu koja nam je najbliži susjed, Veneru. Ako je stanje na Zemlji vrlo blizu raju, u istom omjeru Venera liči na pakao.

Carl Sagan u ovoj epizodi pravi poređenja i paralele kako bi dokazao koliko je naša planeta jedinstvena, i koliko malo ljudi o njoj brinu. Za razliku od ostalih, on ovdje napušta naučnu perspektivu i radi jedan globalni socijalni komentar, o načinima kako očuvati našu planetu i mogućim posljedicama ako takvo nešto ne uradimo. Venera je planeta koja je dobila ime po rimskoj boginji ljepote, jer je gledana golim okom zaista izgledala prelijepo. No uvjeti na njenoj površini nisu ni blizu ljepote niti povoljnosti. Venera bi ubila ljudsko biće, ako se zadesi na njenoj površini, za manje od minute.

Praveći paralele sa uvjetima na Veneri, Carl Sagan objašnjava da je razlog za njene žestoke uslove efekat staklenika koji Venera ima. Svjetlost i toplota dolaze na Veneru ali se njena površina ne može hladiti, jer je atmosfera 90 puta gušća nego na Zemlji i sadrži velike količine ugljen dioksida. Takav efekat postoji i na Zemlji, no on nije opasan jer je ugljen dioksida jako malo. No, čovječanstvo svake godine truje planetu sa velikim količinama opasnih gasova koje ostaju u atmosferi, te ako nešto ne promijenimo, moguće je da ćemo od raja koji imamo, od Zemlje napraviti pakao.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt0759808/?ref_=tt_mv_close

Sljedeća epizoda

El Cuerpo (2012)

Teško je pisati recenziju za triler filmove, jer oni ne obiluju toliko velikim materijalom za razmišljanje. Prije će biti da imaju materijala za pogađanje. Svaki dobar triler ima zadatak da te uvede u priču i ponudi ti dovoljno radnje da te zainteresira i postavi pitanja, pa da te pomalo hrani odgovorima, koji dolaze u jako malim dozama zbog kojih jednostavno ne smiješ i ne možeš da ga ugasiš. El Cuerpo ima upravo takav recept.

U svakom dobrom trileru mora da postoji i neko ubistvo, ili makar nečija smrt, koja je obavijena velom misterije i nečega što mi kao publika ne znamo. Ovdje je scenarist i režiser otišao korak dalje, te odmah na početku ispričao priču o tijelu žene koje je tragom nestalo iz mrtvačnice. Kasnije nam nudi i sumnjivog muža koji ima motiv za ubistvo, ali ni on niti mi nemamo ni najmanju predstavu šta se moglo dogoditi sa lešom.

Zbog takve postavke, radnja se odvija na više nivoa, te nas scenarist i režiser, Oriol Paulo, na kašičicu hrani nekakvim nedovoljnim insinuacijama, koje potežu više pitanja nego što daju odgovora. Kroz retrospektivu, pak, saznajemo pozadinsku priču o likovima, sklapamo mišljenja i pokušavamo pogoditi šta se desilo. Onda, na kraju, kao u svakom savršenom trileru, dobijamo obrt, plot twist, iznenađujući i šokantan u isto vrijeme. Shvatamo da smo sve tragove već vidjeli tokom cijelog filma, i obrt dobija savršeni smisao.

Originalna priča, ubistvo, misterija i plot twist koji odgovara na sva pitanja. Recept za savršen triler.

https://www.imdb.com/title/tt1937149/?ref_=tt_mv_close

The Lego Movie (2014)

Nisam nikad imao Lego kockice, no zato mi je svaka druga stvarčica oko mene izgledala kao igračka. Za sjajnu zabavu ne treba puno, samo rekviziti i ogromna, duboka i spektakularna mašta. Više nego dovoljno da joj daš na volju i da gradiš svjetove, koje niko na svijetu ne vidi sem tebe. I upravo takvu suštinu dječije stvaralačke mašte su uspjeli da prikažu kreatori Lego filma. I sve izgleda sjajno.

Cijelo vrijeme sam pretpostavljao da vjerovatno ovako mora da izgleda priča djeteta koji sjedi u svojoj sobi, provodi vrijeme u igranju i zamišlja nekakvu avanturu od figura koje su pred njim. Vjerovatno je on jedini koji vidi život i radnju u beživotnim i nepomičnim figurama. A sama radnja je uzbudljiva, napeta, simpatična i neopisivo maštovita.

Animatori su vodili računa o svakom i najsitnijem detalju, da bi što više imali dojam kako ovdje nije riječ o običnoj CGI animaciji. Mislim da sam negdje na početku odmah prestao da se pitam kako su ovo uspjeli animirati ili kako su uopšte izveli neke stvari, te sam se samo prepustio i uživao. I animacija je, pored svih ostalih stvari, sjajna.

The Lego Movie je jedna prelijepa posveta i podsjećanje na djetinjstvo i maštu koju samo dijete može da posjeduje. Poruka koju šalje, sjajna priča, fenomenalna animacija i odlična režija čine The Lego Movie jednim divnim iskustvom.

https://www.imdb.com/title/tt1490017/?ref_=tt_mv_close

Vratiće se rode 22/25

Švaba izlazi iz pritvora, jer je Krlja platio kauciju. To iskustvo mu je otvorilo oči, jer se desilo ono na šta su ga svi upozoravali. Kad se desi neko sranje, Švaba će biti taj koji će prvi najebati. Kuća je na njegovom imenu, a Dule je taj koji se uvijek izvuče. Zbog toga će po prvi put odlučiti da se i verbalno i fizički sukobi s njim, te će čak doći i do potezanja oružja, što će biti jedan od najdirektnijih znakova da se stvari strahovito izmiču kontroli.

Planovi glavešina, Pere, Vražalića i zamjenika ministra Stolovića će se još više upropastiti kada saznaju da zemlja na kojoj su već započeli radove, nije opštinska nego da ima vlasnika. Taj vlasnik je Predrag Švabić, zvani Švaba. Zbog toga će se oni sukobiti sa Duletom i između njih će početi prijetnje, jer oni misle da je to neko Duletovo maslo, zbog toga što je Švaba njegov ortak.

Ekser je našao prenoćište, kod svog bivšeg vaspitača iz doma. U ovoj epizodi njega ne vidimo toliko, jer se važnije stvari odvijaju na drugim mjestima. Takođe, vrijedi spomenuti i sjajnu režiju kod prikazivanja događaja u Borinoj porodici. Nakon što je Nadica napustila Barandu i odnijela sav novac, Bora svoj bijes iskaljuje na svojoj ženi i dobija srčani udar. Angelina izvršava samoubistvo a Slavica biva teško ozlijeđena. Nadicu vidimo u nepoznatom gradu, i kroz samo tri kadra saznajemo o njenoj propasti i rušenju njenih snova.

Kruna ove epizode je ipak Duletova situacija, u kojoj mu se dešavaju problemi na svim stranama. Švaba se suprotstavlja, glavešine se suprotstavljaju, pa čak i Miki Nosonja odluči da ga kazni naredivši svojim ljudima da mu odsijeku prst. Serija se bliži kraju i samo čudo može da se desi pa da se svačije sudbine spase bez neke veće tragedije.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1227345/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Vratiće se rode 21/25

Godina dana je prošla od Pikčeve smrti, te su Švaba i Krlja odlučili posjetiti njegov grob. Kasnije im se pridružuje i Ekser, no to nije drugarstvo kakvo je nekad bilo. Osjete se tenzije koje smo viđali između Švabe i Eksera u ranijim epizodama. Ekser je odlučio da ode iz Barande i da otputuje negdje, pa je čak i Nemanju odlučio poslati u dom, jer se više ne može brinuti za njega.

Krlja pokušava nagovoriti Eksera da se vrati u Barandu i nastavi brinuti za Švabu i da mu čuva leđa, jer se sprema veliko sranje. Klub ne radi, troškovi se nižu, niko nema para a Dule samo čeka da se Švaba opet zaduži kod njega. Prostituke koje su radile u klubu sada pomažu baka Ruži u kućanskim poslovima, i svaka od njih se polako navikava na mjesto koje uopšte nije njihov dom, ali koji u svakom smislu liči na to.

A onda, rasulo. Policija je upala u klub i uhapsila sve tri žene, zajedno sa Švabom. Krlja se uspio izvući i sakriti, te će pozvati Duleta ili možda još nekog da to riješi. Jer sad je sav onaj konflikt koji sam spominjao i koji se slutio konačno materijaliziran. Za kraj, ovaj put nemamo uvodni monolog niti Milenka niti Jagode, nego imamo flashback u prošlost, u vrijeme kada je Toza bio Švabinih godina, i vidimo pravu istinu oko toga ko je ubio oca Deše Inhofa.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1227344/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

The Elephant Man (1980)

Još uvijek me proganjaju riječi iz trailera ovog filma: "I AM NOT AN ANIMAL! I AM A HUMAN BEING!" U te riječi je stala cijela suština poruke koju film šalje.

Životna priča Josepha Merricka (u filmu se na njega referišu kao John Merrick) zvuči nevjerovatno. Rođen je sa velikim brojem deformiteta, koji su se nalazili po cijelom tijelu, od glave preko kičme i ruku pa sve do nogu. Toliko je odudarao od nalikovanja na ljudsko biće, da su ga prozvali Čovjek-slon. Gotovo cijeli život je proveo kao cirkuska atrakcija, jer sa svojim deformitetima i nije mogao da završi nigdje drugo. Film započinje susretom između njegovog "vlasnika" i doktora Frederick Trevesa, koji biva duboko pogođen njegovom sudbinom i odluči da mu pruži sklonište u bolnici, kako bi dobio normalan krevet, hranu i njegu koju zaslužuje. No, tu nevolje nisu prestale, jer dok je doktor pokušavao da istraži stanje njegove bolesti, on od ostalog osoblja dobija nehumani tretman, ismijavanje i ponižavanje.

"The Elephant Man" je priča o čovjeku i njegovoj nakaznosti. Ne, ne mislim na Merricka. Mislim na čovjeka generalno, u kojem se pojavljuje neka izvitoperena potreba da u svom neznanju i nedostatku empatije mrzi i prezire sve što mu izgleda neprirodno i drugačije. Joseph Merrick je uvijek priželjkivao da ga se tretira kao i ostala ljudska bića, i iako je bilo onih koji su se o njemu brinuli i smatrali ga prijateljem, ipak su prednjačili oni drugi, nakazni ljudski stvorovi koji su ga mrzili i koji su ga se čak i bojali.

Ne mogu vam dovoljno dočarati koliko je ovaj film snažan, emotivan i težak. Priča o humanosti, kroz sjajnu režiju Davida Lyncha, glumu Anthony Hopkinsa kao doktora Trevesa i fenomenalan performans John Hurta kao Elephant Mana, učinio je da mi ovaj film bude jedan od 5 omiljenih, koji su duboko promijenili i učvrstili moje stavove i donekle čak i oblikovali moj karakter.

https://www.imdb.com/title/tt0080678/

Eraserhead (1977)

Počinje avantura zvana David Lynch. Prije ovog, gledao sam njegove "The Elephant Man" i "The Straight Story", za koje ljudi vele kako su mu netipični filmovi. Da vidimo, šta se zbiva u ovome, nazvanom "Eraserhead".

Eraserhead je Lynchov dugometražni prvijenac, i njegovi kratki filmovi prije ovoga su rađeni u istom, nadrealnom tonu, zajedno sa mnogo uznemirujućih slika, scena ili sekvenci. Taj stil je nastavio i ovdje, no ako pomislite: "nadrealizam? To sigurno nema nikakvu radnju!", zeznuli ste se. Ovdje ima radnje, dovoljno puno besmislene da ima šmek bizarnosti, i dovoljno malo smislene da se u istoj ne izgubimo.

Henry je čovjek koji živi u raspalom, blatnjavom, ružnom i neuglednom gradu. Njegova djevojka iznenada saznaje da je trudna, kasnije se vjenčaju i dobiju dijete, no ona ga napušta jer je sve to za nju previše. To su neke osnovne crte priče i jedini narativni elementi koji imaju veze sa realnošću kakvu poznajemo. Sve ostalo je nadrealizam kakav poznaje samo Lynchova kreativna glava.

Lynch nikad nije objasnio značenje riječi Eraserhead jer je želio da svaki individualac sebi objasni sopstveno tumačenje. Mislim da bilo kakvo tumačenje neće biti pogrešno, jer je Lynch napravio takav film u kojem, paradoksalno, postoji čudan balans između nejasnosti u metaforama(?) i jasnosti u brutalnim i uznemirujućim slikama koje ovdje predstavlja.

Kakvu god analizu da napravimo za njega, neće biti netačna.

https://www.imdb.com/title/tt0074486/

Vratiće se rode 20/25

Nekoliko prethodnih epizoda bih opisao kao radnje koje su pokazivale koliko emotivno daleki ljudi mogu da budu. Ekser i Švaba su oduvijek bili bliski i najbolji prijatelji, no splet okolnosti ih je naveo da se udalje jedan od drugog. Kroz druge događaje smo vidjeli slična odvijanja. Kreatori su nam pokazali najdublje želje većine ovih likova, ali one želje koje su motivirane očajem, nedostatkom drugog izbora.

Nakon veličanstvenog otvaranja kluba, slijedi razdoblje zatišja. Klub zjapi prazan, Dule ništa ne može da uradi povodom toga, čak ga i Aki napušta jer se, kako kaže, zaljubio. Scena gdje Aki odlazi kod Rake i da razgovaraju o Jadranki je prosto genijalna. Ekser je konačno spreman da ode iz Barande, no prije nego se to desi, u njegov krevet dolazi prostitutka koja je pokušala pobjeći par epizoda ranije, i koju su Duletovi ljudi pretukli zbog toga. Nakon što je prema njemu bila defanzivna i oštra, konačno shvata da je on vjerovatno jedini čovjek koji joj istinski, bez traženja protuussluge, pokušava pomoći.

No, ton ove epizode je pomalo drugačiji. Ako su prethodne pokazivale koliko emotivno daleki ljudi mogu biti, ovdje se na svakom koraku osjeća njihova bliskost. Kruna svega toga je iznenadni dolazak Švabinih roditelja u Barandu, i kasnije saznanje da Tozin testament ima još stavki. Osim kuće, ostavio im je i ogromne lance zemlje, i to saznanje će biti razlog za proslaviti. Međutim, slavlje ne traje dugo. Švabin otac, Rodoljub, doživljava infarkt. Švaba odlazi u bolnicu, no prostituka koja je spavala s Ekserom, Mara, odluči da ode s njim i da se ne vrati.

Kako se serija bliži kraju, bliži se i obavezno odmotavanje radnje, koje će zasigurno imati neki snažan konflikt.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1223843/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Vratiće se rode 19/25

Ako je u prošloj epizodi Dule pokazao dominaciju nad Baranđanskim mentalitetom, ovdje je označio pobjedu nad njim. Gotovo cijela epizoda se odvija unutra, u klubu, u kojem ćemo vidjeti sve likove koji su ili htjeli ili morali biti tu. Kasnije dolazi i jedini čovjek kojeg se Dule boji, Miki Nosonja. Miki opasno sumnja u to da Dule prodaje heroin, što on kategorično odbija, te tako laže Mikiju u lice.

Najveća genijalnost ove epizode je u tome što je okupljanje u klubu počelo jako mirno, sve dok se atmosfera nije opustila, dok likovi nisu popili, pa je onda sve poprimilo neki haotični ton. Milenko je osoba koja nije pila alkohol gotovo 3 godine, ali večeras se napio. Ekser ga je uveo unutra i došao je da popije piće. Batrićevi saradnici, Pera, Vražalić, zamjenik ministra (kojem sam zaboravio ime) i Batrićeva sekretarica Milanka su također tu, da proslave što su uspjeli dobiti cijelo zemljište u Barandi u vlasništvo opštine. Rakina supruga Jadranka flertuje sa Akijem, koji poludi za njom.

Slavica i Nadica su takođe tu. Njihova različitost u karakterima se najviše izrazila u ovoj epizodi. Miki ne želi da mu Dule dovodi prostituke, nego želi neku lijepu i zgodnu "seljančicu". Nadica je najlogičniji izbor, i ona drage volje prilazi njihovom stolu, dok Slavica odlazi kući. Nadica strašno jako želi taj glamur i površinski sjaj koji pruža visoko društvo, i iz inata ne sluša Švabina upozorenja da ide kući. Njen otac, Boro, čak pokušava da uđe u klub kako bi i Slavicu i Nadicu vratio kući, no biva pretučen na ulazu. Nekoliko sati kasnije, Nadica će se vratiti kući, samo da bi ukrala sav novac koji je Boro dobio od prodaje zemlje, i odlazi sa Mikijevim ljudima.

Najemotivniji dio epizode je dijalog na kraju, između Milenka i Eksera. Ekser je konačno odlučio da ode i da se više nikada ne vrati u Barandu, i Milenko je jako tužan zbog toga. Kroz epizodu se provlači jak osjećaj nadolazeće katastrofe.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1213804/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Vratiće se rode 18/25

Svečano otvaranje Duletovog kluba konačno simbolizuje njegovu dominaciju nad Baranđanskim mentalitetom. Gotovo svi likovi koje smo vidjeli u seriji do sada, se skupljaju na otvaranju, svako iz različitih i ličnih razloga. Ni u jednoj epizodi do sada nismo vidjeli ovakav sukob mentaliteta kao što se dešava u ovoj. Konfrontacije su nam kreatori pokazali isključivo kroz dijalog i susrete osobe sa osobom.

Nemanja ima problem piškenja u krevet, te Ekser odluči da ga odvede u Beograd, kod svoje bivše djevojke Sanje, koja je psihijatar. Taj će susret potaknuti razgovor i prisjećanje na njihovu prošlost, i činjenicu da ju je Ekser ostavio, misleći da joj nema šta da ponudi. On je siromašan, bez ičeg svoga, i nije želio da Sanja bude s nekim takvim i da planira zajednički život s njim. Ekser ostavlja Nemanju u bolnici na nekoliko dana, kako bi ga Sanja pregledala i otkrila problem.

Jedini minus u ovoj epizodi su početni monolozi koji već treću ili četvrtu epizodu počinju sa Jagodinim obraćanjem. Dok su početne epizode u kojima je Milenko govorio sadržavale originalan govor, vrlo kreativan i emotivan, te je kao takav tonski postavio cijelu seriju i njegov lik. Jagodin monolog se doima izvještačen, sa mnogo klišea, no opravdanje bi moglo da bude nedostatak bilo kakve bogatije podloge za njen lik. O Milenku smo štošta saznali, no o njoj, sem da ga je napustila, ne znamo ništa.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1206468/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Vratiće se rode 17/25

Dule konačno otkriva za šta je tačno paravan ovo njegovo otvaranje kluba u Barandi: on planira da proizvodi i prodaje drogu, s čime želi da postane veliki igrač koji neće zavisiti ni od koga. Dok on tako provodi vrijeme, polako postajući podzemni vladar malog seoceta, i ostale priče o ostalim likovima se odvijaju jednako dinamično i zanimljivo.

Švaba ima avanturu sa jednom od Borinih kćerki, koja je mislila da se tu radi o nekoj emociji, te se razočara kad otkrije da Švaba čeka i voli Marinu. Ekser bi napustio Barandu da nije za Nemanju, o čijem je staranju dobio odgovornost spletom okolnosti. Nemanjina majka je u zatvoru, te ga taj nedostatak roditelja poprilično podsjeća na njegovo djetinjstvo, i odlučuje da se nastavi brinuti o njemu.

Istina o Tozi, koju je Deša Inhof ispričao kome je stigao, utiče na Borinu odluku da proda Tozinu zemlju, te je sada plan glavešina iz Barande konačno na dobrom putu da se ostvari. Samo im treba da se Batrić probudi iz kome.

Još jedna sjajna epizoda, koja miriše na neku veliku moguću tragediju i razrešenje radnje. Sporedne priče i razvijanje drugih likova se sjajno uklapaju i povezuju sa glavnom, i pružaju jak osjećaj velike povezanosti svih ljudi čiju priču gledamo.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1206467/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Trainspotting (1996)

Još jedna jednostavna tema ispričana na kompleksan način.

Trainspotting je jedan od onih filmova koji sam preskakao sve ove godine, te ovaj tekst nije podsjećanje na kultno remek-djelo, nego vrlo svježi dojmovi o filmu starom 23 godine.

Ovisnost o heroinu, drugarstvo, ljubav, kriminal, tragedije, kritika društva i pokušaji snalaženja u istom... Sve su ovo motivi koji su divno spakovani u 90-minutni film. Rađen po istoimenom romanu škotskog romanopisca Irvine Welsha, Trainspotting je priča o Mark Rentonu, koji jednog dana odluči da prestane s heroinom i sredi svoj život. Njegova odluka će inspirisati i njegova četiri drugara, no uvidjet će da je to samo lako za reći, i vrlo teško za izvesti.

U osnovi, ovo je film o sazrijevanju i preuzimanju odgovornosti za svoje odluke, u vremenima i kontekstu u kojem odluke mogu da budu presudne za daljnji život i budućnost. Mark je i nakon borbe protiv ovisnosti nastavio da osjeća posljedice onih mladalačkih, brzo donesenih izbora, te njihovu snagu osjeća tek nakon što se otklonio od linije manjeg otpora. Sve to je sumirano u posljednjoj odluci, u kojoj će birati između svoje budućnosti ili odanosti prijateljima koji su i dalje u svijetu iz kojeg je pobjegao.

Snimljen za manje od tri mjeseca i sa skromnim budžetom od milion i pol funti, Trainspotting je postao hit, zaradio je brojne nagrade te čak i nominaciju za Oskara.

https://www.imdb.com/title/tt0117951/

Vratiće se rode 16/25

Epizoda počinje sa nekim nagovještajem konfrontacije između Eksera i Švabe. Dule je Švabi dao pasoše od prostitutki, i Ekser je žestoko protiv toga. Smatra da je to jedan od Švabinih početnih koraka ka nekom krupnijem i opasnijem kriminalu. Švaba ima veliku dilemu i ipak odlučuje da se dokumenti trebaju vratiti ženama.

Pisci serije su vodili računa o svakom liku, te kroz jednu "kompresovanu" ekspoziciju su nam ispričali nekoliko malih ali krucijalnih detalja i o prostitutkama. One su odlučile da prodaju svoje tijelo jer im treba novac, te Ekserovo vraćanje pasoša, umjesto da ih obraduje, uplaši ih. One misle da je dogovor otpao i ne žele da uzmu pasoše.

Jedna od njih ipak uzima dokumente i pokušava otići. No, Dule će je sresti i vratiti je, i ta situacija će ga primorati da natjera Švabu da se riješi Eksera. Epizoda završava njihovim razgovorom, teškim i prepunim emocija. Švaba je Duletovu naredbu lijepo upakovao u rečenice kako Ekser više ne treba da se brine za njega. To Eksera potpuno devastira, i nagovještava ružan kraj prijateljstva koji je bio okosnica cijele radnje do sada.

Deša Inhof i dalje piše knjigu, u kojoj će da napiše mnogo stvari o Tozi i njegovom uplitanju u smrt njegovog oca. Iako ga baka Ruža uvjerava da ga je Toza uvijek štitio i volio, Deša u to ne vjeruje. U ovoj epizodi vidjet ćemo i Batrića, koji je u komi, i njegovi poslovni partneri su u panici. Njima treba njegov potpis, kao predsjednika mjesne zajednice Baranda, ali njegova koma će ugroziti sve što su planirali.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1206651/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Vratiće se rode 15/25

Prošlo je par mjeseci i došla je zima u Barandu. Život izgleda monotono i isto. Dule radi na tome da od Švabine kuće napravi kupleraj, Krlja i Švaba moraju da ga slušaju, dok Ekser dane provodi ne radeći apsolutno ništa. Razvija lijep i očinski odnos sa Nemanjom, dječakom čiju majku više ne viđamo i ne znamo šta se desilo otkad je (vjerovatno) povrijedila ili ubila načelnika Batrića. Pretpostavka je da je ona u zatvoru.

U prethodnim epizodama smo mogli da primijetimo jasne razlike između života i ljudi u Beogradu i u Barandi. Vrlo jasno opisane urbanosti jednog a ruralnosti drugog, i ti svjetovi se nikada nisu intenzivnije miješali, sve do ove epizode. Dule je poduzeo posljedni korak ka otvaranju svog, kako ga zove, ekskluzivnog kluba, tako što je doveo četiri prostitutke. Ta konfrontacija se najljepše i najgenijalnije vidi u posljednjoj sceni, gdje Dule prekida skladan i tipični porodični seoski doručak. Tenzija i napetost su bile ogromne. To je bio posljednji pokazatelj da će se u ovom sukobu koji gotovo da liči na borbu dobra i zla, promijeniti sudbine svih naših likova.

Da je serija krenula u drugačijem pravcu, pokazuje i početni monolog i uvodna scena. U njoj nema više Milenka, ali zato viđamo žensku osobu, iz čijeg obraćanja možemo da zaključimo da se radi o Jagodi, Milenkovoj supruzi. Sjećam se dojma kad sam prvi put gledao seriju. Prvo prikazivanje njenog lika me je ostavilo uzbuđenim i sa vrlo mnogo emocija, i isto kao i tad, i sada još uvijek tvrdim da je ovo jedna sjajna serija, možda ne najbolja s ovih prostora, ali meni najomiljenija.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1187241/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Chernobyl (2019) 1/5: 1:23:45

Katastrofa u Černobilu je vjerovatno jedna od najpoznatijih nesreća u modernoj ljudskoj historiji. Mislim da rijetko ko nije čuo za Černobilsku katastrofu, i ako pitate bilo koga, znat će makar da se tamo desilo nešto jako loše. Zbog toga, kada sam vidio najavu za HBO mini seriju o tome, bio sam uzbuđen i jedva sam čekao da to pogledam.

Odmah u prvim minutama počinje panika u nuklearnom reaktoru. Desila se nekakva opasnija eksplozija i glavni inženjer Dyatlov smatra da se radi o eksploziji spremišta sa vodom, te radi sa svojom ekipom kako bi nastavili pumpati vodu u nuklearnu jezgru kako bi je nastavili hladiti. No, pojavljuje se tehničar koji kaže da se voda ne može pumpati u jezgro. Nema jezgra. Eksplodiralo je. Glavni inženjer, znajući koliko su strahovite posljedice ako je to istina, negira takvo nešto i nastavlja sa pričom da je situacija pod kontrolom i da se samo radi o spremištu sa vodom. Takav izvještaj će dati i svojim pretpostavljenima, direktorima postrojenja i čak glavešinama Socijalističke partije.

Problem je u tome što svako ko je vidio da nema jezgra, morao se približiti reaktoru, te je stoga bio izložen smrtonosnoj radijaciji. Svako ko nije, vjeruje u priču da je sve pod kontrolom. Tu je i takođe želja Socijalističke partije da ne širi paniku, te glavešine odlučuju da zatvore grad, iako tehničari zahtijevaju momentalnu evakuaciju. Ovako postavljena priča prve epizode daje jednu rijetko viđenu napetost, jer mi kao publika znamo da je eksplozija jezgra surova istina. Nemar kod onih koji donose odluke su toliko uklopljene u cijelu atmosferu da je jedna jedina opcija da se iznerviramo, uspaničimo i prosto poželimo uletjeti u ekran i spasiti svakoga od neizbježne opasnosti.

Sjajna i genijalna prva epizoda o početnim trenucima ekplozije i apsolutno svakoj implikaciji iste, prikazana kroz brutalno realan stil.

https://www.imdb.com/title/tt8162428/?ref_=ttep_ep1

Sljedeća epizoda

Vratiće se rode 14/25

Mislim da su Rode dostigle svoj klimaks i vrhunac u ovoj epizodi. To se može zaključiti iz nekoliko događaja: Ekser je vratio baka Ružu kući, nakon što je stavom i riječima razoružao Boru, koji je bukvalno držao sjekiru i pokušao da ga odvrati i istjera iz kuće. Tu su se suprotstavili Duletu, pokazavši da, iako ga moraju slušati zbog dugova, ipak ne žele da njegov bezdušni potez pokaže da su i oni bezdušni.

Sve ove epizode smo o Tozi znali jako malo. Bio je misteriozan, šutljiv, i niko o njemu nije znao puno, čak ni baka Ruža koja je živjela s njim. No, Deša Inhof je saznao nešto što ga je zaprepastilo, a ni nas neće ostaviti ravnodušnim. Toza je bio u UDBI, i upravo je on strijeljao Dešinog oca. Cijeli život je Deša smatrao Tozu kao bratom, i pogrešno je tumačio njegovo zaštitničko ponašanje.

Takođe, slušali smo i Milenka koji je na početku svake epizode držao monolog na grobu njegove supruge, Jagode, koja nije umrla nego ga je misteriozno napustila. No, ovdje monolog vidimo na kraju, gdje Milenko odlučuje da joj više ne dolazi, i da prestaje da je traži.

Načelnik Batrić će takođe biti važan u ovoj epizodi. Gospođa koju sam pomenuo, koja živi u kući kod Tozine, mora da mu daje seksualne usluge inače će je istjerati na ulicu a njeno dijete poslati u dom. No, ona odluči da stane u kraj tome, te iako nismo vidjeli šta se tačno desilo, vidjeli smo dovoljno: vraća se kući krvave odjeće, njegovo auto je ostalo upaljeno, a njegovi poslovni saradnici ga uzalud pokušavaju dobiti na telefon. Ili je ubijen ili je ozbiljno povrijeđen.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1186012/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Vratiće se rode 13/25

Ekser, Švaba i Krlja stižu u Barandu kasno naveče, da bi od Akija saznali da baka Ruža nije u kući. Njihova potraga završava bezuspješno i oni odlaze na spavanje. Međutim, baka Ružu će primiti Bora, koji će žestoko zamjeriti Beograđanima što su istjerali Ružu iz kuće. Kasnije, svi će pomisliti da su krivci za to Švaba i Ekser, koji će pokušati da riješe taj nesporazum i dovedu Ružu kući.

Shvatio sam da su likove u "Rodama", kako se kolokvijalno naziva ova serija, uvjerljivim i zanimljivim čini jedan jako dobro razrađen segment. To su prikazi raznih želja i stremljenja kod naših junaka u Rodama. Za svakoga od njih smo saznali koje su to želje zbog kojih djeluju i koje su im pokretači. Bez obzira bile to neke časne ili pak nepoštene aspiracije, svaki lik ih ima i mi znamo za njih.

Izdvojio bih jednu scenu u kojoj Ekser nailazi na malog dječaka, koji sa majkom očigledno živi u kući pored Tozine. Njegova majka je samohrana i nezaposlena, te u ovoj epizodi odlazi u Beograd kako bi našla posao. Dječak je sjedio na prozoru i posmatrao Eksera koji pravi klupu, i Ekser ga je pokušavao navesti na razgovor. Dječak je ipak samo šutio, te je Ekser izgovorio mnogo lijepih citata i rečenica. Vidjevši da dječak šuti, ispričao mu je priču o njegovom ortaku koji 19 dana nije progovorio ni riječ kako bi se oslobodio vojske.

Tu je i nama, kao i dječaku, objasnio kako naizgled to izgleda kao veoma prosta fora: šutjeti. No, ipak nije. Od svih stvari na svijetu, šutjeti je najteže.

Prethodna epizoda

https://www.imdb.com/title/tt1186011/?ref_=tt_ep_nx

Sljedeća epizoda

Climax (2018)

Dobrodošli u ludilo.

Grupa tinejdžera koji pohađaju plesnu školu su se okupili u napuštenom objektu kako bi vježbali svoju plesnu tačku za takmičenje. Oni su energični, ples je njihov način života, i daju sve od sebe kako bi njihov zajednički poduhvat izgledao što savršenije. Dok plešu, oni su gotovo pa jedno biće, jedan organizam, i sve njihove različitosti padaju u drugi plan. Nakon završene probe, prirede zabavu. Trance muzika, hrana i sangrija. Međusobni dijalozi u kojima ipak pokazuju antagonizme jedni prema drugima. Onog trenutka kada svi, malo pomalo počnu da se ponašaju i osjećaju čudno, neobično i bizarno, saznajemo da je neko u piće ubacio LSD, tada počinje panika. Paranoja. Užas. Nasilje. Seks. Strahote. Ludilo.

Gaspar Noe nam pokazuje koliko pogubna i koliko destruktivna može biti energija kada izgubimo kontrolu nad njom. Svaki od 20-ak tinejdžera prikazanih u filmu ima neku svoju karakteristiku, možda i tipičnu za mladu osobu. Nagovještaji tih osobina će kasnije, kada nastane haos, da poprime svu svoju tamnu i mračnu stranu. Apsolutno svi će svoj racio da podčine životinjskom instiktu, i taj osjećaj izgubljenosti i nedostatka ikakve nade za spasom je Noe prikazao maestralno.

Impresivni dugački kadrovi, sa sjajnom glumom svih uključenih u projekat, najbolje se vide u prvim minutama i fenomenalnom sekvencom izvođenja njihovog plesa. Gaspar Noe je i u ovom, kao i u prethodnim filmovima, imao scenario od jednocifrenog broja stranica, pa je i ovdje bilo maksimalne improvizacije. Kada postaviš ovako jednostavnu premisu, daš jednostavne instrukcije glumcima i samo ih pustiš da se prepuste, jednostavno je čudesno kakav rezultat ispadne iz tog svega.

Gaspar je i sam konzument opojnih droga, većinom kokaina, pa film o tragediji koja se može desiti kada ne paziš šta radiš dobija još veću, intimniju i ličnu težinu.

https://www.imdb.com/title/tt8359848/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

Love (2015)

U prethodnim filmovima Gaspar Noe uopšte nije razmišljao o cenzurisanju golotinje, prikazu penetracije i kadrovima polnih organa. Zato ne treba čuditi da je "Love" prepun nesimuliranih scena seksa, te ga neki čak zovu i pornografskim uratkom.

Kao što sam naziv kaže, "Love" u svojoj suštini i jeste priča o ljubavi. Protagonisti su mladi ljudi, prepuni strasti, požude, ali i emocija i veoma snažnih emotivnih ispada. Murphy i Electra su ljubavni par koji su u veoma strastvenoj vezi, i svojim ličnostima totalno odgovaraju jedno drugom. Dane provode u beskrajnim razgovorima, a noći strastvenim vođenjem ljubavi. I jedno i drugo je prožeto dubokom i istinskom brigom, pažnjom i osjećajima koji se polako ali sigurno pretvaraju u veoma snažnu i istinsku ljubav.

Njihov život će se tragično promijeniti kada odluče eksperimentisati i sa sobom u krevet dovesti susjetkinju, vršnjakinju Omi, i posljedice će da budu teške i nepovratne. Upoznavanje jedno drugog pokazat će i druge, negativne i manje pohvalne osobine koje imaju, te njihova veza dolazi pred krucijalni i odlučujući test.

Gaspar Noe je izjavio kako je želio da napravi priču o seksualnoj strani ljubavi, te je u dijaloge ubacivao svoje stavove o tome šta je ljubav, duboko i emotivno značenje koje seks ima, i kako izgleda simbioza ta dva pojma. Smatram da je to uradio maestralno, te tako imamo veliku i bogatu priču, vrlo ljudsku i blisku svima nama. Jednom kad odjavna špica označi kraj ove filmske avanture, neizbježno je početi postavljati isto ono pitanje koje je Noe prožeo kroz film:

Šta je ljubav?

https://www.imdb.com/title/tt3774694/?ref_=nv_sr_2?ref_=nv_sr_2

Srpski Film (2010)

Najteža recenzija koju sam ikad pokušao napisati. Makar za sad. Takođe, SPOJLERI!

Ovo je mogao da bude tekst za bilo kakav kontroverzni film, ali izabrao sam ovaj, jer je na našem jeziku i puno više mi je bliskiji i intimniji od nekog drugog. Režiser Srđan Spasojević kaže kako je ovo uveličana alegorija na društvene probleme današnjice. Sa takvom direktivom možemo svaku brutalnu i eksplicitnu scenu da protumačimo tako što ćemo sve sadržine filma usporediti sa bilo kakvim nasiljem, zlom i negativnim postupkom koje smo ikad vidjeli i doživjeli u stvarnom životu.

Za primjer mogu da uzmem jezivu scenu silovanja novorođenčeta. Na internet recenzijama postoji tumačenje kako je ta scena zapravo simbolika upropaštavanja dječijeg života odmah po rođenju. Činjenica da se rodiš na Balkanu (ili bilo kakvom drugom neuglednom mjestu za život), osakatila te prije nego si i proplakao po prvi put. Kad razmislite malo bolje, to tumačenje i ima nekog smisla, pa ako krenete u slične analize ostalih scena, i one će početi dobijati makar neke konture koje liče na logiku.

No, ako neko sa dovoljno čvrstim stomakom ogugla na brutalnu formu Srpskog filma, možda će ukapirati, koliko god banalno zvučalo, da ta forma ubija sadržaj. Režiser pokušava ali ne uspijeva da poveže svoju alegoriju sa elementima iz stvarnog života koje je namjeravao da kritikuje i ogoli. Vizualne predstave su najblaže rečeno direktne, no sama alegorija nije. Kako sam već pomenuo, on je ovo zamislio kao metaforu na društvene probleme, što bi trebalo implicirati da ovaj film podstiče na veći socijalni i altruistički angažman ili makar veću socijalnu svijest kod publike. Mislim da taj pokušaj nije uspio, jer se svojom naracijom previše fokusira na formu. A forma jesu sve te brutalne scene odvratnog nasilja, koje, priznajem, nisu glorifikacija istog, ali također nisu ni ništa drugo.

Za kraj bih samo da kažem kako nijedan umjetnik niti stvaratelj ne zaslužuje bilo kakve prijetnje zbog djela koje je napravio. Da, Spasojević je, kao i Kubrick, Pasolini, Deodato, Scorsese, itd... pokušao ispričati svoju neku priču, pa su se zbog takvih filmova dešavale razne grozote kao što su ubistva, zločini i nasilja. Upravo taj efekat koji kod ljudi izazove ekstremniji način stvaranja umjetnosti, dokazuje i cijelu poentu koju manje-više nose svi kontroverzni filmovi: izvitoperenost jedne strane ljudske prirode. Ako umjetnost imitira život, efekat kontroverznih filmova to najbolje pokazuje.

https://www.imdb.com/title/tt1273235/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

Un Chien Andalou (1929)

Luis Bunuel je kazao svom prijatelju Salvador Daliju kako je sanjao oblak koji presijeca mjesec na pola, kao britva ljudsko oko. Dali je odgovorio da je sanjao ljudsku ruku kroz koju puzaju mravi. To je inspirisalo nastajanje ovog filma.

Prije stvaranja svog prvijenca, Bunuel je radio kao pomoćnik režisera te kasnije i kao filmski kritičar. Prijateljstva sa Federico Garcia Lorcom i Salvador Dalijem su mu pomagala u pokušavanju da stvori umjetnost koja će biti drugačija od umjetnosti njegovog vremena. "Un chien andalou" je zamišljen da isprovocira intelektualnu buržoaziju, i Bunuel ga je radio s namjerom da film bude omražen.

Zajedno sa Dalijem je napisao scenario, kazavši: "Naše jedino pravilo je bilo jednostavno: nijedna ideja ili kadar koji bi mogao biti opisan bilo kakvim racionalnim objašnjenjem neće biti prihvaćena. Morali smo otvoriti sva vrata iracionalnog, i zadržati sve one slike koje nas iznenade, bez pokušaja objašnjavanja zašto." U filmu viđamo svakojake besmislene i nepovezane sekvence koje nemaju nikakvu narativnu strukturu. Nasumični predmeti, osobe i radnje se bez ikakvog reda smjenjuju na ekranu, i mozak koji je navikao da priča u filmu bude smislena, morat će se od toga odvići. No opet, koliko god bizarno i netipično, ipak ovo djelo ima nekakvu čudnu i neobjašnjivu neodoljivost.

Luis Bunuel je na premijeri bio sakriven iza platna, sa kamenjem u džepovima, jer je očekivao da će ga zbunjena publika napasti. No, bio je iznenađen i poprilično razočaran kada je publika bila oduševljena. Ovaj film označava početak Bunuelove karijere i kasnije mjesto najboljeg od najboljih u žanru nadrealizma.

https://www.imdb.com/title/tt0020530/

Enter the Void (2009)

Ovo nije film. Ovo je iskustvo.

Oscar je mladić koji živi u Tokyu i novac zarađuje od dilanja droge. Sa njim u stanu živi i njegova sestra koja radi kao striptizeta. Nakon što je prvi put probao drogu zvanu DMT, dobija poziv od prijatelja Victora, koji mu kaže da se trebaju naći u gradu i nastave dilanje. Oscar ne sluti da je to zapravo zamka koju mu sprema policija, i biva ubijen. I tek nakon ove radnje počinje ludilo.

Kamera se ni u jednom jedinom trenutku nije zaustavljala. Kretala se kroz prostor i kroz vrijeme bez ikakvih smislenih, logičnih i već viđenih načina. Prvih 20-ak minuta je isključivo snimano POV kadrom, iz prvog lica i iz Oscarove perspektive, što nam je odmah dalo do znanja da je on glavni lik i da sve što ćemo nadalje vidjeti jeste njegovo gledanje. A od njega nakon ubistva ostaje samo duša koja će putovati kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, kroz jedan totalno psihodeličan i gotovo hipnotišući stil.

Gaspar je volio Kubrickovu Odiseju, te je direktnu inspiraciju crpio iz Odisejinog segmenta na kraju filma, pa tako Enter the Void sa svojim naizgled besmislenim sekvencama zapravo ostavlja prostora za beskrajno i slobodno tumačenje. Za pohvalu je cijeli njegov poduhvat i velika kreativnost, no ipak smatram da je ovom žestokom formom poprilično naštetio da nam dostavi i sadržaj. Naravno, režiseri ne moraju da poštuju ustaljene narativne šablone, no Gaspar ipak pokušava da kroz jednostavnu premisu pokaže kadrove koji bi trebali imati neku snažnu poruku. Ta njegova namjera se vidi kroz Oscarove flešbekove djetinjstva, gdje saznajemo neke ključne momente koji su ga na kraju i doveli u Tokyo i učinili od njega dilera drogom.

Takvih snažnih poruka nema, i ako smo imali neprikosnoveno vizuelno iskustvo, mislim da nam je falilo i dosta emotivnog kako bi efekat psihodelije bio cjelokupan.

https://www.imdb.com/title/tt1191111/

Irréversible (2002)

Još jedan film koji je teško opisati. Tako da, SPOJLERI!

U brojnim čitanjima raznih članaka o filmovima Gaspara Noe, neko je napisao da njegovi filmovi pripadaju pokretu zvanom New French Extremity, mada je taj termin još uvijek diskutabilan i nije najpreciznije definisan. Takođe, pominje se i termin Cinema of Body, i ako pogledate Irreversible, možda otprilike dobijete ideju šta to znači.

Priča je ispričana kroz sekvence ispričane unazad, slično kao u Nolanovom Mementu. Troje prijatelja odlaze na zabavu. Pričaju o najbanalnijim stvarima, prekidaju jedno drugo. Posvađaju se. Lik Monice Belluci, Alexandra, odlazi sa zabave. Odlučuje da ode kroz podzemnu. Susreće je pijani lik. Siluje je i prebije. Njeni drugari to saznaju i kreću u osvetnički pohod pronalaženja tog pijanog kretena. Pročitajte sve ovo i zamišljajte kako su sekvence ispričane unazad. Prvo ide osvetnički pohod pa tek onda priča o tri prijatelja.

Cinema of Body se najviše može primijetiti kroz Gasparove kadrove u kojima često ne prikazuje lice, nego torzo. Tih kadrova je bilo više u njegovom prethodnom filmu, Seul Conre Tous. Takođe, za one koji bi išli u dalju i dublju analizu, primijetite odsustvo emocija u velikoj većini dijaloga, ekspozicije i razrade likova. Gaspar teži da pokaže sirovu, materijalističku i životinjsku stranu čovjeka. U Irreversible, sakupio je sve to u nevjerovatno potresnu i eksplicitnu scenu silovanja i premlaćivanja. Ona nosi snagu cijele radnje, jer osvetnički pohod njenog dečka i sav njegov životinjski (vidite, Cinema of Body) bijes inspiriše ogromna bol koju je ona pretrpjela. 

Vincent Cassel je maestralan, ali svi treba da ustanemo kad kažemo ime Monica Belluci. Njena gluma u sceni silovanja je za udžbenike.

https://www.imdb.com/title/tt0290673/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

Seul Contre Tous (1998)

Počinjem s filmografijom Gaspara Noe. Čovječe, čak i njegovo ime i prezime zvuči pomalo jezivo.

Dao sam sebi nekoliko dana vremena da dobro promislim pa tek onda napišem neki tekst i recenziju za ovaj njegov prvijenac. Tehnički, ovo je njegov prvi dugometražni film, nastavak je kratkog filma "Carne (1991)", i oba su jednako potresna. Priča je ovo o čovjeku kojem nikad ne saznamo ime ali je oslovljen kao Le Boucher (The Butcher, mesar.) Mrzi svoju suprugu, mrzi dijete koje joj je napravio i koje još nije rodila, te nakon svađe i tragičnog fizičkog obračuna s njom, bježi iz stana i počinje da tumara po ulicama Pariza. Njegove misli slušamo u obliku naracije, i tu saznajemo o njegovom cinizmu, njegovoj mržnji prema svijetu, i jedina osoba koju voli je njegova kćerka, koja živi u domu za nezbrinutu djecu. Njegov plan je da je kidnapuje i dovede u užasni motel koji mu je privremeno boravište.

20-ak minuta pred kraj, na ekranu se pojavljuje upozorenje: "IMATE 30 SEKUNDI DA NAPUSTITE PROJEKCIJU OVOG FILMA". Radnja je i do tog upozorenja obilovala eksplicitnim scenama nasilja, ali tih posljednjih 20 minuta će vas sigurno potresti i zaprepastiti mnogo više nego sve što ste vidjeli u prethodnih sat vremena.

Le Boucher je čovjek kojeg bi trebali mrziti i prezirati. No, Gaspar Noe tako manipuliše nama da, koliko god nam njegovi postupci bili gadni, ipak ostajemo prikovani za ekran i želimo da vidimo dalje odvijanje radnje i tok njegovih misli. On priča o čovjeku koji je toliko uvjeren u ispravnost svojih postupaka, da njegova apologetika bilo kojeg lošeg postupka uvijek funkcioniše. On zna da su njegovi postupci loši, ali se uvijek fokusira na motive, razloge zbog čega to sve radi te se na kraju ti razlozi pretvore u opravdavanje. Jednakom snagom mrzi cijeli svijet i razvija svoj nihilizam, kao što voli svoju kćerku i zbog nje voli život. Simptomi dualnosti ljudske prirode su u njemu izraženi samo kroz krajnosti, te je i mržnja i ljubav koju osjeća jednako manijakalna, jednako snažna i jednako pogubna.

Film koji nije za svakoga i ako se odlučite da mu date šansu, potrebna je dobra psihička priprema.

https://www.imdb.com/title/tt0157016/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

Dog Day Afternoon (1975)

Polako ali sigurno skidam sa watchliste ove kultne filmove. Dog Day Afternoon je bio sljedeći.

Postoji mnogo sjajnih i odličnih trenutaka u ovom filmu Sidney Lumeta, ali ono najbolje je njegova odluka da većina scena bude improvizovano. S obzirom da se radi o rekreaciji stvarnih događaja, ideja da se više improvizuje a manje prati scenario je zaista briljantna. I funkcioniše gotovo besprijekorno.

Sa spontanošću svih glumaca, gotovo bizarnim dijalozima i odvijanjem događaja koji su čista ludnica i haos, dojam da gledam film se polako gubio i iz minute u minutu sam postajao neposredni i direktni svjedok svega sa ekrana. Iz udobnosti svoga kreveta, Sidney Lumet me je odveo na ulice Brooklyna, u epicentar zbivanja pokušaja pljačke banke koja poprima neočekivane i sulude razmjere. Baš takva bizarnost, neočekivanost i totalna spontanost najviše ostavlja dojam da se ovdje radilo o istinitoj priči.

Paralelno s tim, da bi nas još više zbunio što se tiče stvaranja mišljenja o glavnom liku, pljačkašu Sonnyju (Al Pacino), Lumet nam priča i o njegovim jedinstvenim, gotovo simpatičnim ali prilično jednostavnim motivima za pljačku. Ono što je zamišljeno kao jednostavan zadatak uzimanja novca i što bržeg napuštanja banke, postaje prava zavrzlama i talačka situacija, u kojoj Sonny ne želi da ozlijedi nikog, i iz čega će se pokušati izvući bez da završi u zatvoru.

Situacija prikazana u filmu danas se izučava na policijskim akademijama kao jedan od primjera rješavanja talačke krize i kontrolisanja mase. To najbolje pokazuje koliko stvarnom se doima radnja i kako kvalitetno je rekreirana istinita priča koja je inspirisala film.

https://www.imdb.com/title/tt0072890/

It Happened One Night (1934)

Dajte još ovakvih filmova.

Zlatno doba Holivuda ne nosi uzalud takav naziv. Filmovi kao što su ovaj pripadaju jednoj epohi koja se vjerovatno nikad više neće ponoviti. Procvat sedme umjetnosti se dogodio u vrijeme velike ekonomske krize, i ljudi su mahnito odlazili u kina kako bi pobjegli od stvarnosti. Režiseri i filmski producenti su morali da im ponude priče koje će im skrenuti pažnju od surovih i teških uslova u kojima su živjeli, a "It Happened One Night" je takav zadatak odradio maestralno.

Ellen Andrews je razmažena kćerka bogataša koja pobjegne od oca s namjerom da se uda. Peter Warne je novinar koji pukim slučajem nalijeće na nju i želi joj pomoći u zamjenu da ona postane njegova ekskluzivna priča za novine. Pretpostavljate da će se u takvim okolnostima razviti romansa? U pravu ste. Mislite da će biti dosadno? Ni slučajno.

Film me je toliko osvojio da sam u jednom trenutku poželio ući kroz ekran i pomiriti besmislene i blesave nesuglasice koje su se desile na kraju. Eto koliko šarma i neodoljivosti posjeduje ovo djelo Franka Capre, i koliko su sjajni u glavnim ulogama Clark Gable i Claudette Colbert. Ako mogu koliko toliko da zamislim kontekst vremena u kojem je film izašao, mogu i da zamislim publiku koja je dobila savršen bijeg od teške stvarnosti u lijepu, zabavnu i duhovitu priču kojoj su svjedočili na velikom platnu.

Ovo je prvi film u historiji Akademije koji je pokupio takozvani Grand Slam Oskara, pet velikih nagrada (najbolji scenario, glavna glumica, glavni glumac, najbolji režiser i najbolji film). Vidite, i publika i kritika su se slagali:

Dajte još ovakvih filmova.

https://www.imdb.com/title/tt0025316/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1

Eyes Wide Shut (1999)

Trebalo je proći nekoliko dana poslije gledanja filma da bih napisao nešto, jer sam pustio da se slegnu utisci i da malo promislim.

Posljednji film Stanleya Kubricka, režisera koji se isprobao u raznim mogućim žanrovima, opet donosi njegov lični pečat i njegov jedinstveni stil. Premisa je ovaj put jednostavna: bračni drugovi otkrivaju neugodnu istinu o njihovim seksualnim maštarijama. Supruga Alice Harford mašta o zgodnom mornaru kojeg je vidjela prije nekoliko godina, dok suprug Dr. William Harford, nakon tog saznanja, prepušta se noćnom životu Njujorka. No, taj noćni život će biti potpuno drugačiji nego što bi mogli očekivati.

Kubrick je tako jednostavnu tematiku uspio da ispriča na kompleksan način, koristeći simboliku, kreativne prikaze predmeta seksualnih fantazija i sklonosti, sve u cilju većeg efekta i dojma kod publike. Alice i William su par koji naizgled liči na bilo kakav drugi bračni par iz visoke klase društva. Imaju kućnu pomoćnicu, žive u luksuznoj kući, odlaze na fensi zabave, no u njihovom međusobnom odnosu iznenada se pojavljuje bračna kriza, uzrokovana nepovjerenjem i nesigurnošću. Zbog toga će oboje da prođu kroz katarzu, te pokušaju da ponovo nađu ritam u njihovom odnosu koji su izgubili.

Eyes Wide Shut se zbog svog stila i jedinstvenog načina obrađivanja već viđene tematike neće svidjeti svakome. Ja sam mu prišao vrlo otvorenog uma, očekujući nešto drugačije jer se ipak radi o Kubrickovom filmu, i nisam ostao razočaran. Sjajno napisani likovi, koje su odlično odigrali tadašnji supružnici Nicole Kidman i Tom Cruise, izgledaju kao vrlo uvjerljiv disfunkcionalan par. I sam Kubrick je izjavio da mu je ovo najbolji film koji je ikad snimio, no nažalost, iznenadna smrt samo 4 dana nakon završene post produkcije učinila je da mu Stanley ne dočeka premijeru.

https://www.imdb.com/title/tt0120663/?ref_=nv_sr_1?ref_=nv_sr_1